Bunjevci su hrvatska etnička skupina koja se dijeli na dalmatinski, primorsko-lički i podunavski ogranak. Ishodištem njihove etnogeneze smatra se jugoistočno dinarsko-jadransko granično područje gdje su se upravo prožimali različiti kulturni elementi te tako dali temelj nastajanju i oblikovanju hrvatske skupine pod nazivom Bunjevci. O podrijetlu imena Bunjevci postoje brojne teorije. Jedna od njih je da je ime poteklo od naziva rijeke Bune u Hercegovini, druga je vezana uz kamenu kućicu – bunju, treća pak ime povezuje sa glagolom bunjati i buniti se.
Jezik Bunjevaca glavna je razlika između Bunjevaca i ostalih hrvatskih narodnih skupina. Bunjevci se koriste ikavskim novoštokavskim dijalektom.
Osnovne gospodarske grane kod Bunjevaca u senjskoj okolici bile su stočarstvo i zemljoradnja, a pojedinci su se bavili i obrtništvom, lovom na divlje životinje, pčelarstvom i kirijanjem. Od poljodjelskih kultura, najučestalije su bile ječam i zob, od povrtlarskih kultura krumpir, kupus, repa, mahunarke, mrkva i salata, a od voća šljive i jabuke.
Zbog ranog prodora kupovnih odjevnih predmeta, bunjevačke se narodne nošnje nisu uspjele očuvati u izvornom obliku, sačuvane su samo replike. Od sirovina za izradu odjevnih predmeta korištene su vuna, lan i konoplja, dok se obuća izrađivala od kože.
S obzirom na način privređivanja, Bunjevci s područja senjske okolice hranili su se proizvodima poljoprivrednih kultura te mlijekom i mliječnim proizvodima.
Specifične kuće i ljetne stanove ovih skupina mogu se kategorizirati na kuće s odvojenim stajama, nastambe na kat te nastambe s jednom prostorijom, tzv. pojate. Najčešći je bio drugi tip nastambi u kojima su u prizemlju boravile životinje, a na katu ljudi. Isprva su se u kućama nalazila otvorena ognjišta koja kasnije sve više zamjenjuju peći, tzv. koze. Bunjevci s područja Krivog Puta, Krasna i okolice često su se bavili i kovačijom s obzirom da je do sedamdesetih godina 20. stoljeća gotovo svaka kuća imala konja ili vola, a alat bio neophodan dio kućnog inventara.
Prikupljena građa izložena je u Gradskom muzeju Senj u nekoliko cjelina kako bi se posjetitelje upoznalo sa specifičnostima bunjevačkog života.
Zbirka sadrži zaprežna kola Bunjevaca koja su služila u transportu, tkalački stan koji je služio za izradu tekstilnih predmeta, a najveći dio izložaka čine predmeti svakodnevne uporabe: posuđe (bačve, barilci, burila, žbanjice), namještaj, drvodjelski, tkalački i poljodjelski alat (sjekire, motive, krampovi i sl.). Prikazane su i 4 specifične bunjevačke nošnje i to: žene Bunjevke, djevojke Bunjevke, Bunjevca kamenjara i Bunjevca mladića. Poseban dio zbirke odnosi se na unutrašnjost bunjevačke kuće s posebno odvojenim ognjištem i spavaćom sobom. Riječ je o jednoj od najbogatijih zbirki po obimu.
